nedjelja, 6. rujna 2015.

Moja razmišljanja o hrani

Činjenica je da danas imamo jako puno trendova u prehrani. Makrobiotika, sirovojelstvo,vegetarijanstvo,veganstvo, LCHF prehrana I još mnogi drugi “pokreti” u prehrani zadobili su svoje pristaše uzduž zemaljske kugle. Kako me dugogodišnja osobna I praksa putem svojih pacijenta naučila, stvari nikako ne volim gledati kao “crno-bijele” pa isto pravilo primjenjujem u izboru namirnica,odnosno prehrani. U svojem dugogodišnjem proučavanju prehrane I utjecaja prehrane na ljudski organizam shvatila sam da postoji samo jedan ispravan pristup, a to je individualnost. Nikako ne volim šablonizirati ljude putem tegoba,a posebno ne prema pristupu I kreiranju jelovnika,bez obzira radilo se o najjednostavnijem jelovniku za smanjenje tjelesne težine ili pak kreiranju jelovnika za osobe s brojnim prehrambenim preosjetljivostima,intolerancijama ili pak  različitim oboljenjima.
Nema te dijete,ispravnije rečeno načina prehrane kojeg nisam isprobala,od dijete za mršavljenje (o,da I ja sam bila “bucka”),preko makrobiotike,LCHF dijete, sirovojelstva, veganstva. Jedino se nadam da više neće izmisliti niti jedan “prehrambeni pokret”,jer nakon postavljanja dijagnoze celijakije,nemam baš previse “manevracijskog prostora” osim gluten free dijete.
Što je pošlo po zlu?
Sjećam se,kao dijete jeli smo raznoliku hranu.Obzirom da sam iz primorskog kraja, većinom je to bila mediteranska prehrana,ali se svega “našlo na repertoaru”. Radili smo svoju zimnicu,kupovali meso I čuvali zamrznuto u velikim škrinjama,redovno se kiselio kupus (da li je još netko “gacao”kupus I redovno mijenjao vodu koja se stvarala iznad kupusa ??).U školi su nam za marendu servirali “Pikov” polubijeli kruh s “podrigušom” (op.a parizer) I kriškom sira edamera toliko debelom da smo mogli vidjeti Učku uz naravno neizbježni “Riječki obični jogurt”,pakiran u bijelu plastičnu bočicu od dva deca sa aluminijskom folijom koja se odmotavala. Takav jogurt je bio “drink&go” jer nije,kao današnji,mogao ljetovati u hladnjaku tjedan dana. Kuhalo se mlijeko iz bijelih/prozirnih vrećica I uvijek pazilo da ne “iskipi”. Tada nisu postojali “hranidbeni pokreti”,a nije nas bilo toliko “bolesnih od hrane”. U to doba je celijakija bila isključivo dječja bolest I to dosta rijetka,a o upalnim bolestima crijeva se učilo po principu “za onoga koji želi znati više”. Ljudi su imali svoje vrtove,nakon posla bi kopali,okopavali,pljevili vrt I sakupljali plodove svojeg truda,tada nitko nije išao u teretanu,vrt je bila zabava za cijelu obitelj. I opet, nije bilo toliko debelih. Sjećam se,kada je McDonalds lansirao svoj hamburger, svi smo se pitali što je toliko primamljivo u jednoj pljeskavici u sendviču,a opet smo htjeli to probati,jer “to tako rade u Americi”. Kod nas, u prostorima bivše Jugoslavije, tada smo jedini hamburgr mogli pojesti kada bi nam majke napravile pljeskavicu,ili onaj famozni smrznuti hamburger (točnije radilo se samo u pljeskavici). Kada se lavina McDonaldsa počela širiti Europom,tada je taj famozni hamburger postajao sve bliži. Oni koji su odlazili nekim poslom u bilo koji europski grad koji je imao famozni “McDonalds” po povratku bi odmah ponosno naglasio “Bio sam u McDonaldsu”,I odmah je sve drugo postalo nebitno…
Sredinom osamdesetih u našim zemljama se počelo pričati o fitnessu. Onda je aerobic bio nešto “top” I ako ništa drugo mame su gledale Jane Fondu kako veselo maše ručicama I nožicama. Što su godine prolazile,sve manje je bilo priloga o radu u vrtu a sve više epizoda raznoraznih fitness eksperata koji su mahali  svojim nožicama I ručicama.
U današnje doba,svijet je preplavljen “McDonaldsom”,pretilost je na visokom stadiju, prehrambene preosjetljivosti,intolerancije,alergije, crijevne bolesti I autoimmune bolesti u porastu. Prehrambenih pokreta je previše. Ljudi pokušavaju pronaći lijek svojim tegobama “guglajući” internetom jer je edukacija o pravilnoj prehrani manjkava,a suradnja liječnik-nutricionist nikakva. Jedini zagovaraju veganstvo, drugi se kunu kako su ostali vječno mladi I izlječili neizlječive bolesti sirovojelstvom, drugi se vraćaju u doba praljudi I preporučuju striktno izbacivanje žitarica I korištenje samo mesa I jaja. Dobro ljudi,kamo sve to vodi?
Nemam apsolutno ništa protiv iti jednog “prehrambenog pokreta”,ali nemojmo sve gledati po principu crno-bijelo ( nažalost,ovdje je situacija više nalik “50 nijansi sive”),neprihvatljivo je da pojedinac,koji je prihvatio dogmu svojeg prehrambenog pokreta uporno nagovara sve oko sebe da je to “najbolje za svih”. O.K,ako paše tebi,savršeno,ali ne zanči da takav način prehrane odgovar I drugima?!?
Ako su žitarice odhranile mnoge,zašto su baš sve “shit”? Kako onda da svi Kinezi,čija je osnova prehrane žitarica (riža) nisu već nestali?? Kako aktivni I profesionalni sportaši mogu biti vegani?  Kako jedan bodybuilder može izgraditi mišićnu masu koristeći samo protein biljnog podrijetla ,zašto ne leži u nekoj bolnici s prestašnom anemijom?? Zašto se sirovojelci ne pretvore u salatu I hrane fotosintezom?? Previše je tu pitanja, a zapravo premalo točnih odgovora.
Ono što sam ovim postom mislila reći je da je današnja hrana,odnosno namirnice koje koristimo blagi užas. Ponuda namirnica je raznovrsna,a kvaliteta istih manjkava. Sve je odjednom postalo “bio”, “eko”,a postavlja se pitanje da li je to tako. Sve je ubrzano. Mi smo ubrzani. Nema više vremena za obrađivanje svojeg vrta (mada postoje inicijative I za to,što je hvalevrijedan potez), sve manje vremena je za pripremanje hrane iz jednostavnih sastojaka. Sve se više koristi “fast food”. Mladi ljudi ne znaju kako izgleda domaći pekmez ili im je on “bljak” u odnosu na onog iz “Konzuma”. Zapravo većina niti ne zna kako miriše domaći kruh pripremljen u vlastitoj kuhinji. Ljudima se preporuča kupovina integralnih,cjelovitih žitarica I proizvoda iz “ekološkog” uzgoja koje koštaju troduplu u odnosu na “klasične” proizvode. Naravno da prodaja takvih proizvoda ima tendenciju pada što dovodi do nestimulacije malih OPG-a koji zaista proizvode proizvode kako se to nekada radilo.

Nažalost,tek kada se ljudi razbole počnu razmišljati o važnosti prehrane u svakodnevnom životu. Tada dolazi do faze “izlizivanja” prstiju po tipkovnicama guglajući po raznoraznim preporukama o prehrani koje su svakojake,ponekad I graniče sa zdravim razumom. Upravo se tada “lupamo” po čelu I mislimo se kako smo mogli ranije paziti što trpamo u usta I zapravo,je jako točno ono što je nekada Michio Kushi rekao “Jedem da živim,a ne živim da jedem”. Ja ću se za kraj,kao jedan pravi medicinar ,pozvati na onu Hipokratovu : “Neka tvoja hrana bude tvoj lijek,a tvoj lijek neka bude tvoja hrana”.Pametnome dosta.


                                  

Nema komentara:

Objavi komentar